Porcelansko lice

O Bože da li smo se mi promijenili ili se promijenilo sve oko nas?
Prekuče je naša BiH reprezentacija igrala protiv Portugala osme reprezentacije na svijetu. Izgubili su ali su se časno borili mada su mnogi nezadovoljni njihovim rezultatom. A zašto Bože, kad smo do prije 6 mjeseci bili nesigurni da li ćemo uopšte igrati tu utakmicu? Treba znati i da je Portugal jedna od najzaduženijih zemalja svijeta i da mu onih 8 miliona od ovih utakmica treba puno više nego nama. Čudno i žalosno ali istinito.
I sjećam se sada '95, '96 i naše sreće što više ne padaju granate, što ne puca snajper, što opet se možemo voziti tramvajem a da ne govorim o tome da smo opet mogli  na more :)
Danas svi hoće da su milioneri, svi hoće da su kao zapadnjaci a zaboravljaju da na zapadu postoje MILIONI zaraženih sidom i HEPATITISOM (to je ustvari epidemija kad se malo bolje razmisli). Jutros čitam na stranici federalna.ba da je ratni komandant sa Žuči Salko Hajdarević u životnoj opasnosti jer boluje od HEPATITISA koji je dobio pri tranfuziji krvi kada je u ratu bio ranjen. Sigurna sam da su svi koji su ovdje bili u ratu potreseni ovom viješću ali treba se zapitati da li smo mi jedna od rijetkih oaza normalnih ljudi na ovoj planeti? Kod nas su bar oni što su bolesni bolesni s razlogom, nisu kao tamo daleko bolesni iz obijesti!
Šta nam je falilo u socijalizmu? Svi smo imali kuće i stanove, išli u školu džaba, išli na more svake godine (prilično jeftino ako se uporedi sa sadašnjo situacijom), svi smo imali obezbijeđen posao. Tad nismo ni pod razno htjeli da budemo "uspješni", da budemo "milioneri". A zašto? Zato što smo bili zadovoljni i samim tim normalni. Nismo bili zvijeri pod stresom kao danas!
Normalan čovjek može da pojede jedan doručak, ručak i večeru dnevno, može da se kupa na jednoj plaži, da vozi jedan auto. Avion mu vala i ne treba jer je trošak održavanja daleko veći od koristi! Kome treba jahta i fabrika?! Nije lako biti privatnik! To znaju svi oni koji danas muku muče sa porezom a privatnici su.
Da može se "uspjeti" i u današnje vrijeme koristeći se "drugim" načinima međutim sudbina ima čudnu ruku kojom nas baš kad nešto završimo na te "druge" načine vrati na početak tako da se više nikad ne oporavimo!
Koliko su Bože glupi svi ovi ljudi danas koji ko fol žive pravi život a dozvolili su bankama da ih pokradu ko poljske miševe. Zapitam se nekad da se možda nisam rodila u nekom drugom vremenskom podprostoru kao u Zvjezdanim stazama? Gdje je nestao razum?
Na sreću neke stvari se ne mogu ničim izbrisati kao naprimjer miris snijega zimskog jutra ili gostroprimljivost bosansko-hercegovačke žene sa sela kada je pitate za pomoć oko orijentisanja gdje je znamenitost tog kraja koju ste krenuli vidjeti.
Da, oni tamo imaju sve mašine i vragove ovog svijeta ali nemaju nigdje restoran usred šume koji je ustvari domaćinska kuča gdje vam ona što vam donosi hranu istovremeno cijedi prirodni pekmez od šipka koji je sama ubrala i napravila.
Nemaju jedan Bobovac i Vranduk, gdje kad odete osjetite kao da ste u nekoj bajci Hansa Kristiana Andersena, dvorac obavijen maglom na vrhu brda koje se gotovo ne može locirati na karti.
Kao što neki kažu raj je na Zemlji samo ga treba znati prepoznati: pa šta više od bistre vode, sočne hrane, lijepe odjeće i finih ljudi se može tražiti na ovom svijetu?
I na kraju, zar je tako teško se i malo žrtvovati u svom životu za društvo u kojem živimo? Zar je poenta života samo "uzimati" od sredine u kojoj smo odrasli? Balkanci su uvijek bili poznati po ponosu i bogatstvu zato nam ove "zapadne" moderne verzije života tipa "ko više ukrade, veći je hadžija" baš i ne stoje. Pa ne bismo ovako mali opstali na ovom brdovitom Balkanu već 2000 godina da nismo bili svoji, ponosni i odvažni. Latinska poslovica kaže "Per aspera ad astra" , preko trnja do zvijezda i to je na sreću i jedini put jer nisu svi rođeni da budu odabrani.

Nažalost u posljednje vrijeme razumijem zapadnjake kada u serijama kažu: "Imam sve a nemam ono što želim blizu sebe".
Nađe čovjek i dobro plaćen i zanimljiv posao čak i dečka ali onda se život iskomplikuje i dečka izgubiš prije nego mu možeš objasniti da možemo da imamo sve ako se malo strpi.
Situirana a sama čudan i prazan osjećaj.
Eh opet zvijezde čovjeka istovremeno testiraju ali mu se i osmjehnu a mi Bosanci smo navikli da saburamo :) Vjerovatno nema većih inatlija i saburlija na ovome svijetu, kao da živimo 200 godina. Često se pitam zašto se sve stvari dese istovremeno?! Prije samo nekih 7 mjeseci sam bila bez posla, dečka, zabrinuta i pomalo izgubljena! Odtada se puno toga promijenilo. Dobila sam posao ili bolje rečeno odabrala jedan od tri ponuđena, našla dečka kojeg sam u međuvremenu izgubila i uštelila se u vožnji za šta sam mislila da nikada neću. Ono što je najvažnije: taj moj bivši dečko mi je pokazao da još uvijek postoji ljubav u zraku i dušama ljudi :) da treba vjerovati i naučio me da cijenim ono što imam i ono kroz šta sam prošla u životu.
Teško je u današnje vrijeme biti zadovoljan jer svi hoćemo više a strah nas se žrtvovati. Ali ipak prije dva dana idem sa posla i razmišljam da nema razloga za depresiju jer prije rata moja porodica je imam jedno auto sada imamo dva, studirala sam vani, govorim tečno jedan strani jezik a drugi pomalo razumijem, vidjela sam tri kontinenta, proputovala dosta gradova, aerodroma, lumpovala u mnogim kafićima i disko lubovima tamo. Pa šta onda čovjeku fali.............?I na kraju volio me, a mislim da me i sada voli, jedan slatki, blagi, spretni i radosni momak (Bosanac). Sjetim se samo ponekad svog rođaka šehida koji je poginuo u Njemačkoj prenoseći važne informacije o JNA našoj vojsci u toku bijega sa Vojne akademije JNA iz Beograda na početku rata. Bio je na putu za BiH da se pridruži našoj vojsci i da tako brani svoju domovinu i ognjište. Da nije bilo takvih kao on mi danas ne bismo postojali pa tako ni radili, voljeli, putovali! I baš zato treba da volimo ovaj život koji je plaćen krvlju pa je time i još dragocjeniji nego je bio prije '92-ge. Zbog mog rođaka Adnana, mog komšije brata moje drugarice i mnogih drugih koji su nasilno poginuli u mukama od ruke mučitelja dužni smo da prenosimo krv i genetski kod koji nam je dat. Jedan ljiljan je posječen ali zato će procvjetati drugi još jači da svojim izgledom i mirisom podsjeća na sve one prije njega. Nisam zagovornik velikih porodica i tone djece ali zbog krvi prolivene i ja ću akoBogda jednog dana da rodim jednog ponosnog i spremnog ljiljana :)
Sreća prati hrabre, uporne i mudre. Sudbina testira najviše one najjače uvijek i takvi ako prežive, kao mi, su dokaz izdržljivosti i ljepote života.

Zašto se sve u životu dešava u ciklusima?
Prije tačno deset godina sam upoznala zadnju veliku ljubav svog života. Tih deset godina je nekako brzo prošlo. I sada nakon deset godina opet mi se dešava nešto slično, upoznala sam nekoga ko bi mogao biti "velika ljubav". Jedina razlika je da sam sada puno više skeptična nego što sam tada bila i da nosim ožiljke prošlosti koji mogu da utiču na sadašnjost.
Tako je teško odvojiti emocije od razuma, dobronamjernost od želje.
Sljedeći problem je razlika u godinama..........možda.
Dobra stvar je što je konačno moguće pronaći bosansku krv unaokolo :)
Kao i sve u životu i ljubav mora proći test izdržljivosti. Današnji testovi su teži jer su svijetovi u kojima živimo veoma različiti. Nekoliko kilometara može predstavljati čitavu vječnost.
A opet kilometri i kilometri ne mogu obmanuti intuiciju niti umanjiti otkucaje srca, brigu, radost i sreću.
Da li je ljubav kriva kada počnemo gubiti razum? Šta bi prava ljubav i bila?
Zasljepljenost, žrtvovanje, sreća, .................?
Tako je lako biti slobodan i ne voljeti, tako je teško biti ovisan o ovom osjećanju pripadnosti!
Da mogu da ti ispričam sve što želim...............................

Upravo sam gledala italijanski film "Život je lijep" o židovskoj porodici tokom Drugog svjetskog rata. Žalosno je kako smo brzo zaboravili fašizam! A onda sam počela razmišljati o antisemitizmu. Antisemitizam je vrsta predrasuda prema Jevrejima ali i Arapima kao rasi. Po mojoj procjeni to potiče od germanskih naroda tj.početak možemo vidjeti u krstaškim ratovima. Tada su već germanski narodi željeli pobiti sve semitske narode u Jerusalemu da bi to nastavili i u modernoj istoriji pod Hitlerom. Sve to nas navodi na zaključak da germanski narodi imaju jednu vrstu genetskog poremećaja :(

Već duže vremena razmišljam da "stavim na papir" sve ono što mi se desilo a što mislim da bi moglo biti zanimljivo za druge da pročitaju. Ali nemam hrabrosti da priču ispričam do kraja jer je to priča koja ima škakljivih, previše radosnih i previše bolnih tema. Priča počinje putovanjem na mediteranski otok gdje sam dobila stipendiju za studiranje a završava povratkom u rodno Sarajevo. Pitam se da li je u Sarajevu zaista grijeh biti u vrlo čvrstoj vezi sa momkom jako dugo i onda prekinuti? Pitam se da li je moja generacija rođena '80 se izgubila u svemu ovome i ne može da da pečat vremenu jer smo postali sluge prošlosti i sluge uspjeha naših roditelja koji su živjeli u prosperitetu drugog dijela prošlog stoljeća prije nego je počeo rat? Za Bosance je loša stvar biti sa ili udati se za stranca a šta je to što ovo društvo nudi? Suštinski ništa! Svako malo upoznam zanimljivog Sarajliju, sve sama gradska raja :), ali jednostavno nismo u stanju ostvariti kontakt takav da bih mogli postati srodne duše. Mentalni invalidi ili mi se bar čini da je to ono što polako postajemo. Pola tih koje sam upoznala znaju da pričaju, da zabave, da ugode na svaki način ali ne znaju da se prepuste i vjeruju sudbini i toku događaja. Moj bivši dragi Pakistanac bio je toliko razvio mentalne sposobnosti da smo ja i on bili u stanju da predvidimo šta će ono drugo da uradi, čak i kada nismo bili na istom kontinentu. Nevjerovatno da sa čovjekom sa kojim nisam u početku imala nijednu dodirnu tačku i dan danas imam toliko zajedničkih stvari.

Neki dan sjedim sa drugaricom i razmišljam u čemu je razlika između iskustva koje sam stekla vani i ovog kojeg stićem ovdje? Prvenstveno mislim na iskustvo emocija ne radno ili slično. Na to su me podsjetili trenutni događaji na poslu i onda sam se sjetila slušajući jednu staru kasetu, koji nisam slušala od 2004 godine, emocija i događaja od prije pet šest godina kada sam hodala sa jednim Pakistancem na Kipru. Tri godine intenzivno a sveukupno četiri godine veze sa vršnjakom su ostavile toliko toga u mojoj glavi i srcu da je jedan od razloga zašto sam se toliko željno htjela vratiti kući i bio da zaboravim i da se smirim. I zaista, zaboravila jesam a i smirila se manje više jesam. Jedini je problem što sam pala u drugi paradoks: postala sam previše intertna i ograđena zidovima sumnje kao i većina Bosanaca. Sada sam spokojna što se tiče emocija ali isto tako i prazna da gotovo više ništa ne osjećam prema okolini u kojoj živim. Uspjela sam sama sebi ubiti duh! Strašno! Ako bi mi sada dali opciju da biram između previše burnog života tamo i ovog mirnog ali ledeno hladnog ovdje ja bih izabrala onaj tamo iako znam koliko problema nosi sa sobom. Ljudi u ovom gradu a i državi su postali tako prazni i nedodirljivi, Mi nemamo emocija već se samo uvijek branimo kao da će nas nešto pojesti. Ovdje je veza ili brak iz ljubavi "glupost" za većinu, sve se svodi na to da li je on/ona situiran, uspješan, bogat, zgodan/zgodna i tako dalje. A da li je u stanju pružiti osjećaj sreće, brinuti se, strahovati i radovati nije važno. Mi smo emotivno mrtva nacija. Fudbal je jedina stvar koja probudi emocije i to samo za kratko.

Čovjek radi i nada se nekom rezultatu. Kada ne bih bilo rezultata, ne bih bilo ni motivacije za rad. Međutim, najveći uspjeh onih koji su otpočeli rat i dan danas ga vode mirnodopski jeste da su nam nametnuli mentalitet poraza. Ideologija koja se može izreći u rečenici "sjedi i šuti, budi sretan da imaš posao" nas je i bacila pod čizme stranih i domaćih skorojevića. Zašto je sociajalizam bio tako dobar? Zato što je kao ideologiju imao bratstvo i jedinstvo a u pozadini psihologiju uspjeha. Nisu džaba postojale Titove staze revolucije, nisu se džaba svi natjecali ko će da dobije organizaciju sportskih, kulturnih i drugih događaja. Našu djecu danas uče da je dvica dobra ocjena, da je dobro samo dok nisi baš na samom dnu. Ne uče ih i ne govore im da ako ne budu pri samom vrhu neće moći opstati lako u kapitalističkom nam društvu.

Nakon silnih izlazaka i šema odlučila sam upotrijebiti svojku matematičku inteligenciju da izračunam kakav bi tip bosanskog muškarca meni odgovarao. Nakon nekoliko dana razmišljanja i razgovora sa drugaricama zaključila sam da samo oni rođeni (čiji su i roditelji tu takođe rođeni) u srednjoj Bosni i bosanskoj Krajini bi mi odgovarali po karakteru. Do ovog zaključka sam došla i praktično jer su moji sa majčine strane iz srednje Bosne (Visoko i Travnik) a sa očeve iz Sarajeva i Krajine (Banjaluka, Dubica, Vakuf). Osim toga sve Krajišnike na koje sam "naletila" u posljednje vrijeme (pod ovim podrazumijevam bliske kontakte romantične prirode) mogu pohvaliti hrabošću, pameću i čvrstinom. To su ljudi koji se ne boje predstaviti i boriti za ono što jesu. Kako bi ova naša Bosna cvjetala i harala da nas vode Krajišnici. Nakon toga, moja maštanja su me dovela do toga da poželim upoznati nekoga takvog. I voila! (što bi Francuzi rekli) pojavio se baš takav. I to baš iz vedra neba kad sam bila u depresivnoj fazi zbog činjenice da su Englezi otišli pa mi je bilo dosadno. Hrabrost i upornost su zaista dobre osobine samo što treba imati strpljenja i snage a svi to nemamo baš uvijek. Pomenuta persona me probadala znatiželnim pogledima jedno duže vrijeme nekada baš davno (prije godinu pa unazad šest mjeseci) a onda je to počeo da radi prije neke tri sedmice, ustvari bolje rečeno prije neka dva mjeseca. Ali kako ja nisam bila tu preko ljeta nekih mjesec dana to je taj pokušaj tada bio utihnuo. Englezi su bili neka sreća jer su me doveli baš u okruženje pomenutog gospodina, tj. u jedan sarajevski klub, u koji ja inače rijetko izlazim. Dok su još Englezi bili tu dotični gospodin je pokazivao interesovanje ali meni tada nije uopšte bio interesantan (valjda što su Englezi-nešto drugačije od našeg čovjeka bili tu). Ali eto ja sam nastavila da izlazim na to mjesto i nakon odlaska Engleza a moj dragi Krajišnik je i dalje bio tu. Kad bolje razmislim mislim da je i on možda koji put došao na isto mjesto u nadi da će mene vidjeti, ko zna. Eh, taj pomenuti klub nam nije bio sretno mjesto za upoznavanje ali zato Bičakčić jeste. Čudno je kako se u životu sve spontano dešava. Vikendima se čovjek sređuje za pravu priliku a onda izađe sasvim bezveze obučen sa namjerom da nikoga ne vidi, da se samo ispleše i dušu odmori i onda upozna onoga koja je čekao da upozna čitavo to vrijeme. E tu dolazimo do teme sa početka priče. Da sam htjela da upoznam nekoga krajiške krvi vjerovatno ne bih bila ni blizu. Ali ja sam bila spremna i na to da je pomenuti gospodin i Sandžaklija (kad se malo bolje razmisli nisu ni oni tako loši, vole našu državu više nego mi nekada a i jedini su istročni bedem odbrane od ludaka sa istoka!) a ispalo je da se želje ostvare kada se najmanje nadamo. Ono što vjerujem jeste da postoji neki razlog zašto sam baš njega upoznala od svih likova koji se kreću mojim plesnim i životnim prostrom (mislim na kafiće i klubove). Genetski inžinjering je čudo. Rođeni smo sa određenim genima i određenim fizičkim, intelektualnim i mirisnim predispozicijama. One sa čijim genima se uklapamo možemo prepoznati ne kilometre sa samo jednim pogledom. Proporcije ljudskog tijela nam daju više informacija o čovjeku nego mnoge druge informacije koje možemo dobiti. Boja kože, miris (koji mi ne možemo registrovati ali naša podsvijest može), glas, pogledi, kretnje, stisak ruke sve su stvari koje nam daju puno više informacija nego recimo mjesto i datum rođena, imena familije, obrazovanje i sl. Sada se postavlja pitanje: zašto je baš on meni simpatičan i zanimljiv? Da li ja u njemu vidim partnera za partyjanje ili dovoljno dobar genetski materijal za sjedinjavanje sa mojim za produkciju nečeg genetski mlađeg i boljeg od nas dvoje? U njemu nešto ima, ne znam šta, još je tu da se otkrije, ali mi se sviđa ta ljupkost i možda blaga zaljubljenost u "object of my affection" (što bih rekli Englezi). Za ovu vrstu povezanosti i inspiracije odlična bih bila ona pjesma Desanke Maksimović: "Najbolje je kad se ćuti i gleda, ....." Da li prava ljubav zaista postoji (makar bila nazvana genetskim podudaranjem)? Da li on može da zadobije povjerenje slomljenjog srca? Da li on može da istopi ovaj led oko duše i pusti je da živi i voli?

Nakon tri sedmice godišnjeg na jednom od mediteranskih otoka povratak u Sarajevo čini se kao kazna. Dosadno, monotono i tmurno nije nikako zanimljivo. Toliko ljudi lutaju bez cilja i svrhe!

Koncert DJ Tiesta, ja i moja jaranica Besima u posljednji momenat odlučile da idemo na party :)
Grad pun kao šibica, stranaca na sve strane.
Kad smo ušle u City Pub bilo nam je čudno što su sve neke pitome face oko nas dok nismo skontale da su tu većinom stranci (Hrvati i Srbijanci takođe tu spadaju).
Za šankom su stajala dvojica momaka, nisu loše izlgedali, zanimljivi na prvi pogled.
Ja i ona obiđemo kafić kao i obično, popijemo po jednu višnjevaču (rakiju) i krenemo dalje u pohode u druge kafiće sa namjerom da se ipak tu vratimo prije party-ja.
Tako je i bilo. Prošle smo pored Pirata, Barke i Havane, srele neke ljude ispozdravljale se i nastavile prema Haciendi. Tu nismo ni ulazile samo prošle i onda se zaputile u Cheers.
U Cheersu je takođe raja bila cool pa smo ostale da popijemo po jedan gin tonic.
Nakon toga se vratimo u City Pub na Besimino insistiranje, a na moje zadovoljstvo ona dvojica su još uvijek stajala za šankom.
Opet se namjestimo na svoju staru poziciju između šanka i frižidera. Naručimo po još dvije višnjevače, tu dođe Besimin bivši, malo se sporječkaju, on izleti kao lud iz kafića a ja i ona popijemo još po dvije višnjevače prije nego se zaputimo na party. Naravno čitavo vrijeme smo plesale.
Ta dvojica za šankom su nas prilično odmjeravala i dalje, a naročito jedan od njih mene. I baš kad smo krenule na party ja namjerno spustim prazne čašice između njih dvojice jer sam htjela vidjeti da li imaju hrabrosti nešto bar reći. Edin, onaj koji je mene gledao, upita da li smo za još jedno piće. Ja pitam Besimu i ona kaže zašto ne i tu počinje extra druženje sa extra frajerima :)
Naravno popili smo s njima još po jednu višnjevaču, on su pili pive. Oni nas pitaju gdje idemo a mi da idemo na party, oni kažu idu i oni. I naravno zaključimo da možemo zajedno. Besima ih požuri da popiju pive i da što prije krenemo. Moja sestra mi u međuvremenu piše da je party poluprazan ali to je ipak tek bio početak.
Dođemo do Skenderije i na ulazu u dvoranu Besima upozna neke Francuze s kojima ćemo takođe stajati čitavu noć. Kad smo ušli odmah smo nabasali na moju sestru i njenu raju tako da smo veći dio party-ja stajali svi zajedno: ja, Besima, moja sestra i njena raja, ova dvojica iz City Puba i Francuzi. Party je bio ludnica, Tiesto zaista zna da mixa prema pulsu publike :)
U toku party-ja ja sam koji put zaplesala tijelom uz tijelo sa Edinom (jedan od dvojice iz City Puba) a svi smo zajedno plesali kao da se znamo godinama.
Na kraju kad su svoje odsvirali i Tiesto (svirao je čak 3 sata i 45 minuta :) ) i naši BH DJ-evi Wedran i Fočo pa smo se na kraju party-ja ja, Besima, Edin i Selmin uputili na kafu u Marquee.
Bilo je oko pola 7 ujutro. U Marquee-ju smo se fino ismijali i popili po kafu i krenuli i šetnju gradom. Kod velikog parka se rastanemo jer oni idu u drugi dio grada (Selmin pak radi taj dan).
Noć je bila extra, a odavno nismo upoznale tako smirene, prizemljenje i obzirne frajere. Nadam se da će se naše druženje nastaviti.
Razlog zašto mi se Edin svidio je jer je iskren i neiskvaren (tako bar izgleda). Nije iskoristio ni jedan trenutak da me na brzinu poljubi ili nešto slično a i onda kad sam ja na party-ju stala jer me neka depresija počela da hvata zagrio me je i pitao da se nisam umorila. Tako nježan i obziran tip samo da ipak ostane stvarnost a ne samo frajer sa party-ja. Ne znam čime sam ga ja privukla ali je bio baš nešto zainteresovan.
Da li je moguće naći normalnu i skrušenu dušu u ovoj Somori i Godomi?
Zbog njega bih postala vjerna i normalna. Čak bih se i sređivala više i glumila i šminkerku ako treba. Sve za malo normalnosti i manira.
Upoznali su i moju sestru i njeno društvo. Ma sve je bilo baš kao u bajci samo da se ne probudim nego da se nastavi da ne bude kao sa ostalima.
Nada umire posljednja a onda opet možda i sljedećeg petka se sretnemo u City Pubu.
Možda sam i ja konačno dobila svoju sretnu zvijezdu.
Uglavnom, bar su slike tu da me podsjete na party i lijepe trenutke.
Do svidanja!